Ušao je u tramvaj.
Na slušalicama mu je bila ambient playlista — nešto tiho, bez ritma, samo puls svemira u pozadini.
Iza njega — glasovi.
Komentari.
Rečenice koje ne traže odgovor, nego rat.
“Jel on misli da je bolji od svih?”
“Neka siđe ako mu smeta buka.”
“Lik izgleda ko da se moli, a gleda u prozor.”
Čuo je. Sve.
Ali nije se okrenuo.
Nije odgovorio.
Nije ništa dokazivao.
To nije bila slabost. To je bio trenutak snage.
Jer u svijetu u kojem se svi bore da budu u pravu —
šutnja je najrjeđi otpor.
Izašao je na stanici prije svoje.
Prošetao ostatak puta.
Disao.
Bez da mora išta reći.
Bez da je morao pobijediti.
Jer ego želi pobjedu.
Ali duša traži mir.
Kada je stigao kući, skinuo je jaknu.
Ostao u crnoj majici s bijelim simbolom.
Dotaknuo je prstima centar kružnog tiska, kao da je podsjetnik tamo.
C.S.S.M.L.
Crux Sacra Sit Mihi Lux.
Taj dan… nije pobijedio argument.
Ali je pobijedio sebe.
Benedikt nije za one koji žele biti u pravu.
Nego za one koji žele biti prisutni.